Na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, koliko je rad Ustavnog suda transparentan, kako za struku tako i za građane?
Rad Ustavnog suda nije dovoljno dostupan i pregledan za bilo koju kategoriju zainteresovanih. Dakle, ni za struku ni za građane. Iako je zakonom propisano da je rad tog suda javan i na koje se sve načine javnost obezbeđuje, malo kad se možemo sresti sa saopštenjima datim medijima ili konferencijama za medije, kao metodama direktno imenovanim, a pogotovo sa u zakonu neimenovanim, širokim i samom sudu prepuštenim “drugim načinima” pomoću kojih bi Sud, uz malo inventivnosti, približio svoj rad pravnicima i laicima.
Koliko (ne)transparentnost rada Ustavnog suda utiče na proces reforme pravosuđa u okviru Poglavlja 23?
Zanimljivo je da u našem Akcionom planu za poglavlja 23 i 24 praktično nema Ustavnog suda. On, istina, nije deo sudske vlasti. Ali, njegove odluke itekako utiču na sudsku vlast. Osim toga, jedna od osnovnih nadležnosti Ustavnog suda je u neposrednoj vezi sa predmetom oba poglavlja: zaštitom ljudskih i manjinskih prava i sloboda, a to znači i ostvarenjem pravde. Njegov nedovoljno pristupačan rad nesumnjivo otežava opšte ciljeve reforme pravosuđa.
Da li se postizanjem transparentnosti rada Ustavnog suda može očekivati poboljšanje na poljima vladavine prava, borbe protiv korupcije, osnovnih ljudskih prava, odnosno polja koje obuhvata Poglavlje 23?
Da, u okviru svoje nadležnosti Ustavni sud donosi odluke koje su bitne za vladavinu prava. U prvom redu, on ocenjuje ustavnost i zakonitost opštih akata. Povodom ustavne žalbe, međutim, on odlučuje i o pravnoj sudbini pojedinačnih akata kojima se povređuju ili uskraćuju ljudska ili manjinska prava i slobode. Potpuna i na popularan i sažet način izložena obaveštenost o razlozima za njegove odluke naprosto je pretpostavka za pravnu sigurnost i uspostavljanje kulture neophodne za pravnu državu.
Šta je potrebno da se uradi kako bi se povećala transparentnost Ustavnog suda?
Kao što sam pomenuo, potrebna su češća, iscrpnija i razumljivija sumarna obaveštenja o pravnim stavovima i donetim odlukama. Na sajtu Ustavnog suda možemo videti saopštenja sa sednica u kojima su navedeni samo brojevi predmeta i podatak da je, na primer, ustavna žalba, usvojena ili odbijena. Takva saopštenja nemaju informativnu vrednost, jer ne ukazuju ni na javni interes ni na važnost ni na inovativni domašaj donetih odluka. Samo neke od takvih odluka se objavljuju u “Službenom glasniku RS”, koji se ne može smatrati sredstvom pogodnim za informisanje najvećeg broja građana. Pregledi rada, koje Ustavni sud objavljuje krajem prve polovine tekuće godine za celu prethodnu godinu, uglavnom su statistički, pa još manje mogu predstavljati supstantivni izvor potrebnih saznanja.
Prema dosadašnjim istraživanjima, građani, novinari i struka kažu da Ustavni sud prema njihovom mišljenju nije transparentan. Šta Vi smatrate, zašto je to slučaj?
Mogu samo da naslućujem. Odluke Ustavnog suda su konačne, izvršne i opšteobavezujuće. Izbor ili imenovanje dve trećine sastava Ustavnog suda zavisi od političkih organa – predsednika Republike i Narodne skupštine. Moguće je da ove okolnosti relaksiraju većinu sudija i rasterećuju ih potrebe da za svoj rad i na ovaj način “polažu račun”. S druge strane, sumarna i jasna saopštenja često nije lako sastaviti. Najzad, nije isključeno da je i nesaglasnost o određenim pitanjima prepreka da se izađe u javnost bez prezentacije izdvojenih mišljenja.
Nedavno ste objavili istraživanje Odnos Ustavnog suda i sudske vlasti – stanje i perspektive. Koji su najznačajniji rezultati do kojih ste došli tokom Vašeg istraživanja?
Osnovni zaključci tiču se ocena: da se pravom Ustavnog suda da poništava odluke redovnih sudova i da odlučuje o statusnim pitanjima sudija narušava nezavisnost sudske vlasti; da su kriterijumi kojima se Sud rukovodi prilikom rešavanja ustavnih žalbi relativno otvoreni, nedovoljno jasni i delimično protivrečni; da pozivanje na praksu Evropskog suda često ima samo “dekorativan” karakter; da postoji nepotrebna “zatvorenost” Suda; da preopterećenost predmetima ustavnih žalbi smanjuje do kritične mere i efikasnost Suda i delotvornost njegovih odluka. Naše istraživanje zasnovano je na podacima do kojih smo mogli doći. Oko 95% svih predmeta, naime, odnosi se na ustavne žalbe. Od toga Sud najveći broj odbacuje. Radi se o hiljadama slučajeva godišnje. Tek bi pažljivo poređenje razloga za odbačene, odbijene i usvojene ustavne žalbe, a izvori za takav rad nisu nam bili dostupni, moglo da pruži kompletnu sliku o doslednosti u primeni proklamovanih merila, koja su, načelno govoreći, u toj meri neodređena i fleksibilna da i sama omogućuju proizvoljnu praksu.
Podsećamo, celu analizu “Odnos Ustavnog suda i sudske vlasti – stanje i perspektive” možete pronaći na sledećem linku.
Ostavite komentar