
Sudije Ustavnog suda su za najveći broj građana Srbije anonimusi. Razlog je prost – njih gotovo nikada nećete videti da u javnosti iznose svoje načelne stavove o nekim, za društvo važnim, ustavnopravnim pitanjima. To je, inače, posve uobičajena praksa u demokratijama koje poznaju sudsku kontrolu ustavnosti. Primetan izuzetak, u tom pogledu, jeste sudija Vladan Petrov. S vremena na vreme on na sebe preuzima tu ulogu. U najskorijem slučaju, sudija Petrov se latio razjašnjavanja ustavne slobode okupljanja, preciznije, njenih ograničenja. Trenutak za tu misiju je, naravno, pažljivo biran – dešava se u jeku novih protesta, koji uključuju i blokade saobraćajnica, zbog odbijanja vlasti da legalizuje zabranu istraživanja i eksploatacije litijuma. Ustavnopravna edukacija javnosti je započela člankom u Politici, koji su spremno preneli svi tabloidi i prorežimski listovi, a finalizovana je gostovanjem na jutarnjem programu televizije s nacionalnom pokrivenošću.
Sudija Petrov kreće od nečeg što smatra „opštim mestom“ – da ustavna prava, uključujući i slobodu okupljanja, „nikada nisu apsolutna niti neograničena“. Njihovo vršenje je svugde, pa tako i u našem Ustavu, ograničeno i prostire se samo do tačke u kojoj započinje vršenje istovrsnih prava drugih građana. Međutim, u našem društvu, po njegovim rečima, postoje „političari [koji] nedostatak politike, a s tim neretko i radnih kvaliteta, a naročito kreativnosti, zamenjuju već godinama jednom, možda i jedinom svojom ’kreacijom’. To je pravo na neprekidni i neograničeni protest (’protest povodom bilo čega, bilo kada i bilo gde’), koji se neretko pretvara u otvoreno fizičko nasilje, uništavanje javne imovine i objekata koji imaju posebnu, ne samo materijalnu vrednost za društvo i državu“. Sudija Petrov kaže da je „pročitao mnoge ustave sveta“, ali da nigde nije naišao na to „da ustav poznaje pravo na protest bez obzira na vreme, mesto, način i sl. Takvo ’pravo’, izmišljeno od naših pojedinih opozicionara koji ne umeju da se bore ’kroz institucije’, pa se zbog toga pozivaju na ’zarobljene’ ili ’nepostojeće’ institucije.“ Ono je zapravo samo „izgovor … političara koji nemaju politiku i kojima, stoga, odgovara da se stvara jedno stanje neredovnosti i neuređenosti, jedno ’redovno vanredno stanje’, u kojem se tvrdi da institucije ne funkcionišu, jer ne rade po pravilima koje su oni zamislili“. Pandan tom i takvom nepostojećem pravu na protest, sudija Petrov vidi u drugom pravu, koje takođe „nije izričito navedeno u ustavu, ali ga svaki demokratski ustav pretpostavlja, ono se nalazi u njegovom fundamentumu – to je pravo na normalan, pristojan i slobodan život“. Upravo „zato što sve više ljudi živi ili se barem svakodnevno bori da normalno živi, protesti gube snagu, kao što su odavno izgubili i smisao“. Prema onima koji to još uvek nisu uvideli, pa bi da i dalje protestuju, treba „u cilju prevencije imovine i prava drugih, primenjivati dosledno pravom propisane sankcije i druge mere“. Jer, veli sudija Petrov, tako „rade sve zapadne evropske demokratije, a mi smo valjda na evropskom putu“.
Mnogo je tvrdnji sudije Petrova s kojima je moguće polemisati, ali ću se ja zadržati na onoj da „sve više ljudi“ u Srbiji uživa „pravo na normalan, pristojan i slobodan život“. Izgovorena u današnjoj Srbiji, ta tvrdnja gotovo da je uvreda za zdrav razum. Jer, ako je išta, normalan život je život koji se odvija prema nekim ustaljenim obrascima, odnosno normama ponašanja. Šta, međutim, ima normalnog u tome što u današnjoj Srbiji i dalje ne znamo ko je pod okriljem noći i bez ikakvog pravnog osnova rušio objekte u Savamali, usput lišavajući ljude slobode; što su kumovi, kumići, partijske kolege i, uopšte, intimusi predsednika Republike izuzeti od krivičnopravnog gonjenja, čak i kada divljaju saobraćajnicama u alkoholisanom stanju i pod dejstvom narkotika; što se na čelo tako značajnih javnih institucija, kakve su Elektroprivreda Srbije ili Direktorat za zaštitu od jonizujućeg zračenja i nuklearnu sigurnost – Srbatom, imenuju vlasnik pečenjare, odnosno čovek sa diplomom Fakulteta za obrazovanje diplomiranih ekonomista i diplomiranih pravnika za rukovodeće funkcije (?!); što se tužioci koji su spremni da istražuju visoku korupciju promptno skidaju sa slučaja i premeštaju na druge pozicije, a protiv policajaca koji su otkrili najveću plantažu marihuane u Evropi se vode montirani sudski postupci; što se, uprkos zakonskoj zabrani, najvećim poreskim dužnicima putem javnih nabavki dodeljuju milionski poslovi; što je u zemlji u kojoj je sve više neobjašnjivo bogatih pojedinaca, a Zakon o utvrđivanju porekla imovine i posebnog poreza je na snazi od 2021. godine, do jula meseca ove godine doneto samo 1 (i slovima, jedno) rešenje o naplati posebnog poreza; itd, itd.
I o značenju fraze „pristojan život“ se može dosta polemisati, ali teško da život u današnjoj Srbiji može biti pristojan za nekih skoro 800.000 građana, koji prema procenama UNICEF-a žive u apsolutnom siromaštvu; ili za nekih skoro 68.000 ljudi koji, prema podacima Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje (RFZO), već više godina, a neki i deceniju, čekaju na neku medicinsku intervenciju u Srbiji, od čega najveći broj njih čeka na operaciju kuka (14.265), kolena (19.568) i katarakte (7.579); ili za prosvetare, čija prosečna neto plata, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, iznosi 767 evra, što je za oko pedeset evra manje od republičkog proseka; ili za mlade u Srbiji, od kojih više od polovine (54,1%), prema jednom istraživanju Krovne organizacije mladih Srbije, smatra da je tek plata preko 130.000 dinara dovoljna za pristojan život, što je za trećinu više od trenutne prosečne zarade; itd, itd.
Najzad, i naš Ustav, kao i većina ustava sveta, ima štošta da kaže o pravu na slobodan život. Razmotrimo samo nekoliko najvažnijih ustavnih odredbi. Uvodni član našeg Ustava kaže da je Republika Srbija zasnovana na „načelima građanske demokratije“, a u članu 2(1) se precizira da „suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika“. Međutim, kako vršiti suverenost putem narodne inicijative u današnjoj Srbiji, kada je jedna takva inicijativa za zabranu istraživanja i eksploatacije litijuma s 38.000 potpisa netragom nestala u Narodnoj skupštini, a niko se iz Višeg javnog tužilaštva nije oglasio povodom tog pitanja; kako vršiti suverenost putem referenduma, kada je Jedinstveni birački spisak najblaže rečeno nepouzdan i zahteva temeljnu reviziju „koju bi sprovodili nezavisni stručnjaci uz učešće relevantnih aktera“, što je jedna od konstantnih preporuka ODIHR-a; najzad, kako vršiti suverenost preko „slobodno izabranih predstavnika“, kada su svaki novi izbori u današnjoj Srbiji sve manje pošteni i slobodni, što je kulminiralo zahtevom za poništavanjem beogradskih, pokrajinskih i republičkih izbora iz decembra 2023. godine, o kojima se Ustavni sud, čiji je sudija Petrov član, nikada nije izjasnio. Šta, nadalje, reći o proklamovanoj slobodi mišljenja u današnjoj Srbiji, u kojoj se kritika na račun vlasti proglašava činom izdaje, a politički neistomišljenici se tretiraju kao državni neprijatelji koji se medijski targetiraju do iznemoglosti. Šta, naposletku, u današnjoj Srbiji znači pravo na zdravu životnu sredinu i na blagovremeno i potpuno obaveštavanje o njenom stanju, kada je vlast naumila da pošto poto uđe u realizaciju jednog rudarskog poduhvata koji je prema dostupnim nalazima relevantnih stručnjaka štetan po okolinu, pa je otuda i većinsko javno mnjenje protiv tog projekta.
Svestan je ove poslednje činjenice i Aleksandar Vučić, pa je pokrenuo novi medijski talas odbrane Rio Tinta i satanizacije svih njegovih protivnika. U taj narativ se sasvim lepo uklopio i sudija Petrov sa svojom tiradom o tobožnjem zagovaranju „prava na protest bez obzira na vreme, mesto i način“. Reč je, zapravo, o tome da su i organizatori protestnih skupova, ali i sami građani, svesni da je borbu za jedan legitiman politički cilj – zabranu istraživanja i eksploataciju litijuma – danas moguće voditi samo metodama građanske neposlušnosti. To stoga što pomenutu borbu u današnjoj Srbiji nije moguće voditi kroz institucije sistema, jer se za njih bez preterivanja može reći da su zarobljene. Iako građanima sofisticirani teorijski pojam građanske neposlušnosti možda nije jasan u pojedinostima, ono u vezi sa čim imaju punu svest jeste da je za akte te neposlušnosti – a takav je i čin blokiranja saobraćajnica – moguće pravno odgovarati. Organizatori i učesnici protesta svesno ulaze u taj rizik, jer u osnovi veruju da će država u kojoj se, bar prema slovu Ustava, politička vlast temelji na pristanku onih kojima se vlada biti spremna da ozbiljno preispita opravdanost jedne politike s kojom se građani ne slažu do te mere da su spremni da za svoj stav plate tako visoku cenu kakva je krivičnopravna sankcija. Stoga se u ustavnoj demokratiji oni koji preduzimaju akte građanske neposlušnosti ne smeju tretirati kao obični delinkventi, kako nam to lakonski sugeriše sudija Petrov. Naprotiv. Prema rečima najvećeg živog nemačkog filozofa, Jirgena Habermasa, „građanska neposlušnost stiče svoje dostojanstvo na temelju visoko postavljenog zahteva za legitimitetom demokratske pravne države. Kada državni branioci i sudije ne uvažavaju ovo dostojanstvo, tretirajući prekršioca pravila kao kriminalca i određujući mu uobičajenu kaznu, oni se onda izopačuju u autoritarni legalizam.“ Kao što nam pređašnji primeri pokazuju, ne bi to bilo prvo izopačenje kojem smo izloženi, ali bi nas ono dodatno udaljilo od ideala normalnog, pristojnog i slobodnog života, o kojem snatri sudija Petrov, a za koji se istinski bore svi koji protestuju u današnjoj Srbiji.
Autor teksta je Miodrag Jovanović – redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i predsednikj Upravnog odbora Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS)
Tekst je prenet sa stranice Peščanik.
Ostavite komentar